Sumnju na ankilozantni spondilitis postavlja uglavnom obiteljski liječnik nakon što mu se bolesnik požali na bolove i jutarnju zakočenost u križima i/ili duž kralježnice. Svaki dijagnostički postupak počinje razgovorom s bolesnikom (anamnezom) da bi se dobili podaci o tegobama – vremenu nastanka, trajanju i tipičnom načinu pojavljivanja, čimbenicima koji izazivaju nastanak tegoba.
Osobitu pozornost treba obratiti na one ljude koji se žale na bolove i ukočenost u donjem dijelu leđa i križima, a koji u svojoj obitelji već imaju bolesnika s ankilozantnim spondilitisom ili nekom drugom bolesti iz skupine seronegativnih spondiloartritisa. Isto tako liječnik treba ciljanim pitanjima ustanoviti je li bolesnik imao tegobe s crijevima, kožne promjene nalik psorijazi ili ponavljajuće upale očiju.
Liječnik obiteljske medicine treba svakako učiniti osnovni pregled – minimalni pregled uključuje uočavanje držanja bolesnika (tzv. postura) te ustanovljavanje ograničenosti opsega pokreta u pojedinom dijelu kralježnice ili kralježnice u cjelini. Pritiskom na specifične točke u donjem dijelu leđa/križa potrebno je ustanoviti bolnost.
Bolesnike s tegobama koje traju više od 4 tjedna potrebno je učiniti osnovne laboratorijske pretrage i uputiti bolesnika specijalistu reumatologu. Upućivanje bolesnika specijalistima drugih profila (okulistu, gastroentrologu) načelno može pričekati dok se ne obavi pregled reumatologa.
Osnovne laboratorijske pretrage koje liječnik obiteljske medicine treba učiniti jesu određivanje brzine sedimentacije eritrocita (SE), određivanje koncentracije proteina koji se zove CRP te kompletne krvne slike i pretraga mokraće.
U bolesnika s različitim upalnim bolestima, pa tako i u onih s ankilozantnim spondilitisom brzina sedimentacije eritrocita bit će ubrzana – što je upala jača, brzina sedimentacije eritrocita će biti veća. Uz upalne procese u krvi se pojavljuje bjelančevina koja se zove C-reaktivni protein (skraćeno CRP). Razina CRP u krvi puno se brže mijenja od brzine sedimentacije eritrocita. U bolesnika s ankilozantnim spondilitisom je CRP povišen, ali ne toliko kao u tipičnog bolesnika s reumatoidnim artritisom. Brzina SE i razina CRP su metode koje se međusobno nadopunjavaju – SE pokazuje trendove kretanja bolesti u razdoblju od nekoliko dana (tjedana), dok je razina CRP odraz aktualnog trenutka u kojem se pretraga radi.
Određivanjem kompletne krvne slike nastoje se dokazati promjene u krvnim stanicama u bolesnika s upalom. U bolesnika s upalnim bolestima razvija se naročiti oblik anemije (slabokrvnosti) – anemija zbog kronične bolesti. Anemija je izraženija u težim oblicima bolesti, odnosno u onih bolesnika u kojih neliječena bolest dulje traje. Ovaj se oblik slabokrvnosti liječi tako da se liječi osnovna bolest koja ju je uzrokovala.
Bolesnike treba uputiti reumatologu ako imaju opisane tegobe bez obzira na nalaz učinjenih pretraga. Bolesnike s promijenjenim (patološkim) nalazima treba uputiti na pregled što je moguće žurnije. Ne treba čekati rezultate slikovnih metoda obrade – bolesnike sa sumnjom treba uputiti specijalistu reumatologu.
Specijalist reumatolog će dopuniti dijagnostički postupak. Ponovit će se razgovor s bolesnikom u vezi s naravi tegoba, postavit će se ponovno ciljana pitanja o sličnim tegoba u obitelji te o mogućim prethodnim kožnim, očnim ili crijevnim tegobama. Potom će obaviti detaljni pregled koštano-zglobnog sustava (ali i cijelog tijela). U slučaju opravdane sumnje nadopunit će se dijagnostički postupak – u prvom redu slikovnim pretragama.
Slikovne pretrage nezaobilazan su dio dijagnostičkog postupka pri sumnji na anikilozantni spondilitis. Donedavno su jedine dostupne metode bile klasične rendgenske slike kralježnice te ciljane radiološke slike križa, odnosno, takozvanih sakroilijakalnih zglobova. Treba naglasiti da je potrebno određeno vrijeme od početka bolesti da bi se mogle uočiti radiološke promjene. U bolesnika s kratkim trajanjem bolesti, odnosno u onih s ranom bolesti, klasičnim se rendgenskim pretragama ne mogu uočiti promjene. Magnetskom rezonancijom kralježnice, odnosno sakrolijakalnih zglobova, mogu se uočiti vrlo rane promjene koje govore u prilog ankilozantnog spondilitisa. Suvremene stručne smjernice za ranu dijagnostiku ankilozantnog spondilitisa (i drugih seronegativnih spondiloartritisa) uključuju ranu primjenu magnetske rezonancije. No, nedostupnost i cijena magnetske rezonancije glavni su ograničavajući faktori u njezinoj primjeni – ovo se ne odnosi samo na Hrvatsku, nego je riječ o globalnom problemu. Ultrazvuk kralježnice i križa nema jednaku vrijednost kao prilikom pregleda perifernih zglobova u reumatoidnom artritisu – promjene na kralježnici ne prikazuju se dobro ultrazvukom.
Ponekad se primjenjuje scintigrafija skeleta u ranoj dijagnostičkoj obradi. Riječ je o pretrazi u kojoj se rabi radioizotop koji se primijeni u venu bolesnika i potom se registrira eventualno nakupljanje radioizotopa u kralježnici i sakrolilijakalnim globovima. U zglobovima koji su zahvaćeni upalom radioizotop će se nakupljati u značajnoj mjeri što se na primjeren način može registrirati na slikama.
Pretrage krvi/seruma nemaju jednaku važnost kao u reumatoidnom artritisu. Jedna od pretraga koja će se vjerojatno učiniti u dijagnostici ankilozatnog spondilitisa jest određivanje HLA antigena. Pozitivan nalaz antigena HLA B27 govori u prilog dijagnozi. Treba naglasiti da sam nalaz antigena HLA B27 ne znači da dotična osoba ima ankilozantni spondilitis (ili da je uopće riječ o bolesniku). No, pozitivan nalaz antigena HLA B27 u osobe s upalnom križoboljom gotovo da potvrđuje dijagnozu bolesti.
Uz slikovne i krvne pretrage, reumatolog će po potrebi preporučiti daljnju obradu drugih organskih sustava ako procijeni da je to potrebno (okulističke, gastroenterološke i dermatološke pretrage).
Reumatološke službe su u pojedinim ustanovama različito organizirane. Općeniti je problem u našoj zemlji malen broj liječnika specijalista reumatologa – ima ih oko 40, a procjena je da bi ih trebalo biti oko 120. Drugi je problem nedovoljna dostupnost magnetske rezonancije za bolesnike s reumatskim bolestima i neprepoznavanje ovog problema od nadležnih institucija.
Sumnju na ankilozantni spondilitis postavlja liječnik obiteljske medicine na temelju tegoba koje bolesnik ima i na temelju osnovnog pregleda. U onih bolesnika u kojih postoji sumnja na ankilozantni spondilitis treba učiniti osnovne dijagnostičke pretrage i uputiti ih specijalistu. Dijagnozu ankilozantnog spondilitisa potvrđuje specijalist reumatolog na temelju rezultata osnovnih učinjenih pretraga te dodatne obrade koja uključuje slikovne pretrage i pretrage krvi/seruma. Uz postavljanje dijagnoze pretragama treba odrediti proširenost i intenzitet bolesti – prepoznati koji su dijelovi kralježnice zahvaćeni i u kojoj su mjeri zahvaćeni. Uz slikovne i krvne pretrage, reumatolog će po potrebi preporučiti daljnju obradu drugih organskih sustava (okulističke, gastroenterološke i dermatološke pretrage). Na temelju rezultata obrade određuje se terapija.
Terapiju ankilozantnog spondilitisa propisuje liječnik specijalist reumatolog, a uglavnom je provodi liječnik obiteljske medicine u suradnji sa specijalistom. Osnovne kontrole i nadzor bolesnika provodi obiteljski liječnik, a neophodne su redovite kontrole reumatologa. Osobito su važne redovite kontrole reumatologa u početku bolesti.