Na biološkoj terapiji od: 2011 god.
Rođen: 1947. god. / Obolio: 1988 god.

Već 36 godina bolujem od psorijatičnog artritisa, psorijaze i ankilozantnog spondilitisa. Moj je liječnik primarne zdravstvene zaštite pretpostavio da je riječ o artritisu, što su daljnje dijagnoze potvrdile. Psorijaza je prije tinjala na laktovima i prsima, a s napadom artritisa proširila se po čitavom tijelu. U roku od mjesec dana nakon prvog artritičnog napada, svi su zglobovi bili zahvaćeni. Liječnici su mi rekli kako ću u roku od šest mjeseci biti invalid i da se tomu ne može pomoći, nego da bih se s tom činjenicom jednostavno trebao pomiriti.

Bolest je imala svoje uspone i padove, a posebno se pogoršavala u proljeće i jesen. Osjećao sam da kolege sumnjaju u moje radne sposobnosti, pogotovo zato što sam bio na položaju rukovoditelja. Posao sam uspijevao obavljati, ali s izuzetno velikim naporom. Na posljetku sam završio u invalidskoj mirovini, a zbog bolesti sam i po naravi postao težom osobom.

Sada sam na biološkoj terapiji i mogu obavljati mnoge radnje koje prije nisam mogao. Ipak, ne mogu više trčati, ne mogu više svirati onako kako sam mogao prije, saginjanje i ulazak u sva prijevozna sredstva i dalje me predstavljaju napor te mi je vrlo teško bilo što raditi prstima. No, unatoč tomu, problemi su se nakon primjene biološke terapije drastično smanjili. Odkad sam primio prvu biološku terapiju (prije 3,5 godine), više ne rabim tablete protiv bolova, koje sam prije uzimao svakodnevno. Još uvijek osjećam sram zbog psorijaze, pa nastojim sakriti te dijelove tijela kada bolest bukne, ali više ne osjećam beznađe koje me pratilo u mlađim godinama. Biološka mi je terapija gotovo sve životne aktivnosti ponovno učinila dostupnima.

Zbog svega navedenoga, mislim da bi društvo trebalo znatno više učiniti za oboljele od reumatoidnih bolesti. Odluka o primjeni biološke terapije presporo se donosi, naročito kod ljudi koji su još uvijek radno sposobni. Predug je put od liječnika obiteljske medicine do liječnika specijalista, naročito reumatologa kojih je u Hrvatskoj premalo. Zato bi trebalo podizati svijest društva o ovom problemu te dodatno educirati, kako liječnike obiteljske medicine, tako i pacijente.