Na biološkoj terapiji od: 2008. god.
Rođen: 1966. god. / Obolio: 1989. god.

Od svoje 23. godine bolujem od reumatoidnog artritisa. Imao sam sreću da je moju bolest liječnica primarne zdravstvene zaštite odmah prepoznala, i to zato što je i sama imala tu nesreću da boluje od artritisa. U to vrijeme je u Hrvatskoj postavljanje dijagnoze trajalo i po nekoliko godina (čak se govori o 6-7 godina!). U samom početku bolesti, u akutnoj fazi, moje stanje je bilo grozno.

Nisam čak mogao niti normalno učiti za ispite na Pravnom fakultetu, a kamo li izlaziti u društvo. Bio sam osuđen na pomoć obitelji i djevojke. Ne znam kako bih uspio bez njih. Naime, nisam mogao sam održavati higijenu, trebalo me odijevati i hraniti – ništa nisam mogao držati vlastitim rukama. Razdoblja ukočenosti i boli bila su gotovo cjelodnevna, a mnoge „blokade“ u bolne i otečene zglobove bile su samo vatrogasna mjera. Stanje se ipak, s vremenom, počelo smirivati. Nakon četiri godine ušao sam u svoju prvu remisiju. Više od pet godina živio sam bez ikakve tablete, čak i bez tablete protiv bolova. Laknulo mi je i zaboravio sam na bolest, no onda je sve počelo iznova, na istim zglobovima – polako, ali sve jače i jače. Najteže mi je padalo to što nisam mogao provoditi vrijeme sa sinom – želio sam ga naučiti plivati, igrati košarku, slagati s njim njegove igračke, igrati lovice… Ali, jednostavno, nisam mogao.

Kad je bolest došla do svojeg vrhunca, ostao sam nekoliko mjeseci doslovno prikovan uz krevet. I tu se nešto prelomilo – počeo sam se prisiljavati na bilo kakvo kretanje, samo da nisam u krevetu. Ubrzo su počeli djelovati i ljekovi, moje stanje se pomalo poboljšavalo, ali tek toliko da mogu ustati iz kreveta i barem malo rasteretiti obitelj. Iako mi je konvecionalna terapija pomogla da radim barem s 30% kapaciteta, već sam bio predodređen za invalidsku mirovinu. Nikako se nisam mogao pomiriti s time – želio sam raditi, biti koristan.

I tada se pojavila biološka terapija.

Nakon prve terapije, moji gornji ekstremiteti profunkcionirali su kao prije bolesti. Nogama je trebalo malo više vremena, pa i danas šepam, jer su mi neki zglobovi toliko erodirali da se ne mogu obnoviti. Naime, iako biološka terapija ne popravlja stanje zglobova i ne vraća ih u stanje prije bolesti, ipak zaustavlja progresiju bolesti i daljnje propadanje oštećenih zglobova.

Da sam ranije imao priliku dobiti takvu terapiju, do oštećenja ne bi ni došlo. Zahvaljujući biološkoj terapiji počeo sam ponovno normalno raditi, vratio sam društveni život, postao sam koristan u obitelji i okolini. Ponovno smo, kao obitelj, počeli putovati, jer sam im htio nadoknaditi sve propušteno – bili su uz mene cijelo vrijeme i nisu me napustili, na čemu sam im zavijek zahvalan. Svakomu tko oboli najčešće je potrebna pomoć, ali upravo razumijevanje obitelji i okoline nam je uvijek najpotrebnije. Zid na kojemu smo postavili suvenire s naših zajedničkih putovanja prozvali smo Zid pobjede – taj me zid trajno podsjeća da sam, uz pomoć biološke terapije i uz podršku svoje obitelji, uspio pobijediti bolest i vratiti svoj život.


Back to top